Posve je razumljivo da vlasnik ima želju za potomstvom svojih ljubimaca, pa ipak treba svakog vlasnika na to upozoriti da se savlada i producira sa svojim ljubimcima potomke "iz zabave". Najčešće nije moguće zadržati potomstvo, mlade životinjice se moraju dati i vrlo se rijetko može naći odgovarajuće ruke. Apsolutno nije preporučljivo vjeverice jednostavno prema ljepoti i vlastitom uvjerenju pariti, samo da bi se vidjelo kakvi će mladi na svijet doći, jer to može vrlo brzo i često dovesti do urođenih oboljenja i deformiranih životinjica. Trudnoća i porod donose sa sobom mnogo velikih rizika, često izgube vlasnici svoje ljubimice kod neuspjelih pokušaja da ih se razmnoži...

Neiskusni vlasnici ili i djeca, koji mužjake i ženke stave skupa, moraju znati da su samo kratko vrijeme "napeti", ako sve dobro prođe i ne desi se koji smrtni slučaj. Nerijetko završi pokušaj razmnažanja smrću majke, nepravilno razvijenim ili bolesnim mladima. Iz malih slatkih vjeverica ubrzo se razviju velike, jake i prije svega gladne odrasle vjeverice, koje kao i ostali, zahtijevaju prostora, hranu i eventualno ne mogu ostati sa grupom tj. majkom jer po spolu ne odgovaraju i mogu dovesti do dodatnih potomaka.

Ukoliko pak još uvijek razmišljate o razmnožavanju svojih ljubimaca, imajte na umu:

• Mlade vjeverice su kratko vrijeme slatke bebe, a dugo vrijeme velike, gladne vjeverice
• Ukoliko se odluči na potomstvo, svaki vlasnik bi morao biti siguran da će moći leglo zadržati ili u zaista dobre ruke udomiti bebe (čak i ako se okoti ev. više mužjaka u jednom leglu!). U dobre ruke ne znači dati mlade u bilo koji pet shop! Tamo će vaše bebe prodavati radi profita pojedinačno ili u loše uvjete, ili još završe kao hrana za zmije i reptile. Najčešće se okote 3 mlada, ali ih može biti i 6 - tada ih se treba nadohranjivati i u najgorem slučaju, ugine majka od stresa, kao i bebe koje su često nedovoljno razvijene.
  Kada sami budete darivali bebe, pokušajte što je najbolje moguće upoznati buduće vlasnike kako bi i poslije ostali s njima u kontaktu. Kod pitanja bi trebali biti spremni davati im kompetentne odgovore i savjete. Imati potomstvo vjeverica znači preuzeti odgovornost za životinje. Može Vam se desiti da i nitko životinje ne želi. U tom slučaju morate se sami dalje brinuti za životinje.
  
• Prvi i najvažniji uvjet za parenje dvije vjeverice je da su odabrani budući roditelji snažni, zdravi i ne prenose nikakva genetska oboljenja. Parenje u krvi (incest) nije dozvoljeno jer se time pojačava naklonost genetskim defektima. Potrebno je uvijek konzultirati fenotipa i genotipa para i njihovih roditelja. Samo ako se u toj uzgojnoj liniji ne pojavljuju fenotipične karakteristike (greške u razvoju, krivi zubi, dijabetes, problemi sa vidom ili sluhom), onda su roditelji pogodni za uzgoj. Ali, ako je i uzgojni par zdrav, može svejedno doći da se pojavi kod jednog od mladih genetski defekt. U tom slučaju se roditelji moraju isključiti iz uzgoja. To vrijedi i za njihove braće i sestre jer također mogu biti genotipski nosioci defekata.
• Kod parenja bi uvijek trebalo imati na umu Mendeljevu spoznaju naslijeđivanja, jer se i boje dominantno-recesivno nasliješuju, pri čemu je divlji-tip uvijek dominantan. Kod intezivnog uzgoja zbog boja može doći do deformacijskih gena koji vode slijepilu ili gluhoći, stoga je naročito važni nikada dvije bijele vjeverice spariti. Najbolje je kada se ima jedna vjeverica čistog naslijeđa, a druga miješanoga, jer se time rizici deformacija smanjuju.
• Između pojedinih legala mora biti razmak od najmanje 5-6 mjeseci kako bi se ženka od naporne trudnoće, poroda i podizanja mogla odmoriti, a jedan razmak od 12 mjeseci bi bio maksimum, jer zdjelica gubi vremenom na elastičnosti. Od koje bi godine trebalo ženku poštediti okota ovisi od uvjetima držanja i o svakoj vjeverici posebno.
• Za vrijeme i nakon trudnoće može doći do komplikacija, mladunci mogu zapeti u rodnom kanalu, može doći do trudničke toxikoze, pobačaja i t.d. Da li ste spremni snositi sve potrebne veterinarske troškove? Može doći i do smrti životinje ili mladih, da li se možete sa time nositi?

Parenje

Vrijeme parenja započinje kod držanja u zarobljeništvu u prosincu i traje do svibnja. Kod držanja vani, ovisno o vremenu, započinje kasnije, ožujak-travanj.

Kod mužjaka znatno naoteknu testisi, i to je znak da su svakako spremni za parenje. Ženke, naprotiv, nisu stalno spremne za parenje. Srećom se i kod njih može relativno lako ustanoviti da je trenutak za parenje došao, jer se visoki zvižduci i konstantno cvrkutanje kojima se glasaju ne mogu prečuti! U pravilu traje spremnost za parenje 2-3 dana. Nakon prekida od 7-10 dana, započinje ciklus iznova, ukoliko ženka u međuvremenu nije naparena.

Kada ženka zvižduće ili cvrkuće, stavi se uzgojni par u jednu sobu koja je pripremljena za slobodno trčanje. Kada je ženka zaista spremna za parenje i mužjaka je kao mogućeg partnera prihvatila, započinje zavodnički ritual koji se može protegnuti i kroz više sati. Pritom se mužjak pažljivo približava ženki, zavodi je sa svojim šarmom, ali ga ženka najčešće zaigrano potjera. Ponekad se mužjak zaista mora jako potruditi dok se ženka ne preda i konačni akt parenja započinje. Mužjak zahvaća ženku oko bokova, dok njen rep stoji okomito prema gore. Sam akt traje nekih 20 sekundi i pritom se čuju glasovi slični predenju ili skvičanju. Nije sigurno tko od njih ove ispušta, ali se predpostavlja da mužjak.
Nakon prvog akta parenja, započinje procedura iz početka. U pravilu tako dolazi do 8-10 kopulacija unutar 1-2 sata. Nakon nekog vremena postane ženka agresivna i tjera mužjaka sve više. To je znak da ih treba odvojiti i staviti u zasebne kaveze.
Za iduća 1-2 dana stavlja se par još nekoliko puta zajedno. Pritom se mora točno promatrati, jer ako ženka više mužjaka uopće ne pušta na sebe ili ga agresivno želi ugristi, treba ih se odmah odvojiti i puštati samo pojedinačno na slobodno trčanje.

Ovo odvajanje je jako važno, ne samo kako bi se mužjaka sačuvalo od mogućih ugriznih rana, već i kako bi se ženka zaštitila od stresnih pokušaja mužjaka koji je uvijek spreman za parenje. To je i razlog zašto se nikako ne preporučuje držati par za vrijeme cijelog perioda parenja, zajedno u kavezu. Jedino ako se ima jedna zaista ogromna volijera, tako da životinje imaju dovoljno mogućnosti bjega i sklanjanja. Ovakve volijere bi pak trebale biti neutralne zone, jer partner inače bude shvaćen kao uljez na teritoriju, pa može doći do krvavih obračuna.

Ako je parenje bilo uspješno, ženka se nakon 7-10 dana više neće glasati. Ako ne, onda započinje njezin koncert iz početka i zavođenje može započeti iznova...

Skotnost

Ako je parenje bilo uspješno, ženka neće tolerirati nikoga od svoje vrste u svojoj blizini. Za vrijeme skotnosti potrebno joj je puno mira i bavi se gradnjom gnijezda.

U to vrijeme je ženki naročito potrebna raznolika i vitaminima bogata hrana, u vidu voća, sjemenki, oraščića i svježim granama. Ali tu i tamo mora dobiti proteine životinjskog porijekla, nešto više klica soje. Uz normalnu hranu, preporučuje se i eventualno mlijeko, ali nikako kravlje, već samo mlijeko bez laktoze za uzgoj mačića, ili baby-miljeko (Milupa, Humana sa okusom banane ili ev. hipoalergijsko mlijeko HA pre od Milupe). Najbolje bi bilo te proizvode još prije skotnosti isprobati, kako bi provjerili kako ga podnosi, i da ne bi za vrijeme skotnosti došlo do komplikacija.

Osim toga se budućoj majci nude u volijeri i trakice iz bezolovnog papirnog ručnika za domaćinstvo. Ona će ga pažljivo poslagati kako bi njime gnijezdo obložila. Ni u kojem slučaju se vjeverici ne smije ponuditi građa za gnijezdo hrčka (vata za gnijezdo), jer ova može dovesti do opasnog začepljenja crijeva! Nažalost se preporučuje u trgovinama sa opremom za ljubimce. Kao materijal za gnijezdo se, pored papirnih ručnika može ponuditi i drvena vuna ili slama, sijeno. Sijeno i slama se nerado koriste jer se njima mogu uvesti paraziti u gnijezdo.

Skotnost traje između 29 i 32 dana. U prvim tjednima se ne primjeti mnogo, ali u zadnjem tjednu je trbuh očito zaobljen i lagano se spušta prema karlici. U to vrijeme se očito smanjuje aktivnost buduće majke. Često leži satima u visećoj ležaljci ili na nekom drugom njoj omiljenom mirnom mjestu, a pritom najčešće po strani.

• Skotnu ženku se smije samo jako oprezno i obazrivo podizati. Pri tome se pazi da ženka ima oslonac sa sve 4 nogice. Nikad se je ne smije hvatati za trbuh, u principu se skotne ženke uopće ne uzimaju ni podižu na ruke!
• Češće nego inače je potrebno kontrolirati zdravstveno stanje buduće majke. Pri naznakama neke bolesti, hitno kontaktirati veterinara!
• Skotne ženke imaju povišenu potrebu za mineralima i vitaminima. Hranite je sa raznolikom hranom, a nakon konzultacije sa veterinarom, se može dodati i vitaminskih i kalcijum preparata.
• Potrebno je izbjegavati seljenje i promjenu kaveza, jer stres može dovesti do pobačaja. Najbolje bi bilo njeno stanje ignorirati, ali je držati stalno pod kontrolom. Normalno je hraniti, i ni u kojem slučaju joj ne davati pojačano poslastice koje bi mogle više štete nego koristi nanijeti.

Okot

Okot se najčešće odvija noću ili u ranim jutarnjim satima. Da se ženka okotila, primjeti se obično po tome da jednog jutra ne izađe iz gnijezda kao inače. Kako se mladi uvijek noću okote, može se predpostaviti da su se okotili. Osim toga se jasno primjeti da joj je trbuh splasnuo, kada konačno izviri.
Majka privh par dana provodi skoro neprekidno vrijeme u gnijezdu i izlazi van samo rijetko, kako bi pila, ili napunila obraze, pa opet nestala u gnijezdu.
U pravilu se treba suzdržati od kontrole gnijezda prva 2 tjedna. Naročito kod prvog okota, ženke takve smetnje jako teško podnose. Iz straha počnu nerijetko seliti mlade u drugo skrovište, što može dovesti do toga da se mali podhlade ili dobivaju premalo mlijeka. U najgorem slučaju može stres izazvati da majka mlade napusti ili ih ugrizom ubije.

Ako je ipak potrebno gnijezdo ranije kontrolirati, napr. jer se majka dulje vrijeme ne vidi, onda treba svakako imati jednokratne rukavice, kako se ne bi ostavili mirisni tragovi.
Ako majka ima povjerenja u vlasnika i ne pokazuje nervozni nemir u danima nakon okota, može se nakon 1-2 tjedna riskirati pogled u gnijezdo. Najbolje onda kada majka nije u gnijezdu i nečime se drugime zabavlja.

Razvoj mladih

Prosječna veličina legla je 3-6 mladih. Ali ima slučajeva i da je okot 10-12 mladih. Kako majka ima samo 6-8 mliječnih žlijezda, ovako veliko leglo predstavlja problem. Stoga je u takvim slučajevima majka i leglo ovisna o pomoći vlasnika.

Jasno je da majka i za vrijeme sisanja treba raznoliku i vitaminsku hranu. Naročito su zobene pahuljice preporučljive jer izazivaju laktaciju. Ako je vjeverica okotila više mladih od prosjeka, preporučuje se ju dodatno hraniti sa baby kašicama (žitarice ili voće) pomiješanima sa mljevenim oraščićima i ev. jednom kapi meda. Ali i par kapi za prvu pomoć (bachovi cvijetovi - Rescue Remedy) se mogu umiješati u vodu i djeluju čudesno na jačanje imuniteta.

Kod prosječno velikih legla se može u pravilu prepustiti briga majci. U većini slučajeva savladaju mlade majke sigurno i suvereno odgoj. Nažalost se komplikacije niti kod vjeverica ne mogu isključiti, pa je opet o vlasniku ovisna i potrebno je ručno prihranjivati.

Mladi su po okotu slijepi, goli i gluhi, jer ušne školjke još nisu sasvim razvijene i oči su posve zatvorene. I repić u to vrijeme više nalikuje na glistu nego na repić sisavca.

Nakon par dana se već zamijećuju prve obojane crte na goloj koži, a tek nakon tjedan dana se lagano stvara krzno. U tom stadiju se već može primjetiti da li se radi o divlje obojanoj ili bijeloj vjeverici.

U dobi od nekih tri tjedna započinju mladi otvarati oči i uši su se već dovoljno razvile da stoje uspravno na glavi. Osim toga imaju mladi sjajno mlado krzno i prvi čuperci na repu se stvaraju, iako prvo sivi. Trčati u pravilu još ne mogu, ali se mogu gurati prema naprijed.

U prvim tjednima života su mladi posve bespomoćni i sasvim ovisni o majčinoj intezivnoj njezi. Ne napuštaju gnijezdo i uglavnom spavaju. Majka je naročito na početku jako nervozna i pretjerano plašljiva te reagira stoga nerijetko agresivno na sve uljeze, pa i na vlasnika.

Nakon četri do pet tjedana postaju mladi aktivniji i započinju radoznalo istraživati okolinu. Na početku ih majka vraća u gnijezdo, no nakon nekog vremena ih pušta sve više i više. Ako majka donosi hranu u gnijezdo, mladi započinju jesti čvrstu hranu, napr. voće i zobene pahuljice. Sjemenke još ne jedu jer ih ne mogu ljuštiti.

Majka doji mlade nekih 6-8 tjedana. Kod velikih legla, nekad i duže. Mladi sve više i više jedu čvrstu hranu i piju vodu. Do starosti od 8 tjedana, mlade se ne bi smjelo od majke odvajati, jer od nje uče sve što je potrebno za život. Ako se mladi prerano odvoje, uvijek će se osjećati deficiti u socijalnom razvoju.

Oko osmog tjedna se može primjetiti da majka mlade više ne pušta da sišu i ponekad ih grubo odbija. Od sada na dalje je potrebno majku pomno promatrati, jer su mladi došli u doba u kojem započinju svoju samostalnost, te se može svakog trena desiti da ih majka na svojem teritoriju više ne želi tolerirati.

Ako još nemate udomitelje za mlade, morate ih staviti u posebnu volijeru. Mladi se međusobno dobro podnose još ca 6 mjeseci, no tada započinju svoj prirodni, samotni život i počinju se boriti za teritorij. Tada dolazi trenutak kada ih treba pojedinačno smjestiti, jer borbe za teritorij postaju sve intezivnije i opasnije.

Ako su vremenski uvjeti povoljni, ženka će opet započeti sa svojim zviždukanjem, kako bi dala do znanja svoju spremnost za parenje. Međutim bi joj svakako trebali dati vrijeme do drugog proljeća da se od legla posve oporavi.

Prihranjivanje mladih kod velikih legla ili gubitka majke

Ako je okot 6 ili više mladih velik, onda je majčino mlijeko najčešće nedovoljno i mladi se svađaju za sisanje. Nerijetko se i mliječne žlijezde upale i budu izgrižene. Tada treba u svakom slučaju uskočiti sa hranjenjem mladih. Ako je majka uginula, ne prihvaća mlade, ili se zamjenska majka ne može naći, mora se mlade hraniti ručno. Kako to raditi, opisano je ovdje: Prihranjivanje vjeverica

Udomljavanje mladih

Mnogi uzgajivači udomljuju svoje mlade već od 8-mog tjedna života. Ako još nemate udomitelje za mlade, morate ih staviti u posebnu volijeru. Mladi se dobro podnose još ca 6 mjeseci, no tada započinju svoj prirodni, samotni život i počinju se boriti za teritorij. Tada dolazi trenutak kada ih treba pojedinačno smjestiti, jer borbe za teritorij postaju sve intezivnije i opasnije.